Deset godina nakon Pariškog sporazuma: Pomak koji nijedna država više ne može ignorirati

Zesetljeće nakon povijesnog klimatskog summita u Parizu, lako je nabrajati sve što nije učinjeno. No brojke pokazuju da je taj dogovor, unatoč manama, duboko promijenio globalnu energetsku i političku dinamiku. Pariški sporazum iz 2015. godine pokrenuo je proces koji je danas mjerljiv i, što je još važnije, nepovratan.

Obnovljivi izvori energije prošle su godine rasli rekordnom brzinom, čak 15 posto, i činili više od 90 posto svih novih kapaciteta za proizvodnju električne energije. Ulaganja u čistu energiju premašila su dva bilijuna dolara, dvostruko više nego u fosilna goriva. Električni automobili danas čine oko petine novih automobila prodanih globalno, dok niskougljični izvori već čine više od polovice proizvodnih kapaciteta u Kini i Indiji.

Za Laurence Tubianu, jednu od ključnih arhitektica Pariškog sporazuma, riječ je o povijesnom zaokretu. Pariški dogovor, ističe, pokrenuo je prijelaz prema čistoj energiji koji više nijedna država ne može ignorirati. Bez tog političkog okvira, smatraju i drugi stručnjaci, teško bi se pojavili ciljevi poput ograničenja globalnog zatopljenja na 1,5 stupnjeva i koncepta neto nulte emisije, koji su danas ugrađeni u politike, financije i zakonodavstvo.

Učinci su vidljivi i u projekcijama. Prije Pariza svijet je bio na putu prema više od četiri stupnja globalnog zagrijavanja. Nakon sporazuma ta je procjena pala na tri stupnja, a nakon dodatnih obveza potvrđenih na COP26 u Glasgowu na oko 2,8 stupnjeva. Danas, uz pretpostavku da se postojeća obećanja ispune, procjena iznosi oko 2,5 stupnjeva.

Napredak, međutim, nije linearan. Politički potresi, povlačenja iz sporazuma i povratak ugljenu u nekim dijelovima svijeta ozbiljno su ugrozili povjerenje. Kina, odgovorna za najveći dio rasta globalnih emisija u posljednjem desetljeću, istodobno je postala i najveći pokretač obnovljivih izvora, snizivši cijene solarnih panela za oko 90 posto. Slično vrijedi i za Indiju, koja je ciljeve za obnovljive izvore ostvarila godinama prije roka.

Deset godina nakon Pariza jasno je da svijet ne ide dovoljno brzo, ali i da se smjer promijenio. Ključno pitanje više nije postoji li tranzicija, nego hoće li države naučiti iz pogrešaka i uspjeti održati zajednički okvir koji je prvi put ujedinio gotovo cijeli svijet oko zajedničkog klimatskog cilja.