Europske trgovine su prepune proizvoda s 'lažnom održivom plastikom'

Manje upućenim kupcima ambalaža s oznakama “reciklirano”, “kružno” ili “klimatski prihvatljivo” djeluje kao jasan signal odgovornosti. No istraživanja i dostupni podaci pokazuju da su police europskih supermarketa prepune pakiranja čija je održivost u najboljem slučaju upitna. U velikom broju slučajeva tek mali dio materijala zaista potječe iz otpada, dok je ostatak i dalje napravljen od nafte.

Brojni poznati brendovi, od prehrambene do potrošačke industrije, koriste plastiku proizvedenu u pogonima Sabica, petrokemijske podružnice saudijskog naftnog diva Aramca. Isti koncern istodobno se protivi smanjenju proizvodnje plastike u sklopu pregovora o UN-ovu sporazumu o plastici i najveći je korporativni emiter stakleničkih plinova na svijetu, s više od 70 milijuna tona do 2023. godine.

Ključ problema leži u načinu na koji se takozvano kemijsko recikliranje predstavlja javnosti. Industrija snažno gura pirolizu, proces koji je izrazito energetski i ugljično intenzivan. Njime se plastični otpad pretvara u pirolizno ulje, ali taj materijal u praksi može činiti najviše oko 5 posto ukupne sirovine. Preostalih 95 posto mora biti dodano u obliku nove nafte kako bi se uopće mogla proizvoditi nova plastika.

Unatoč tome, cijeli se proces službeno vodi kao recikliranje. Ključni alat pritom je takozvano "mass-balance" knjigovodstvo. Na papiru se mali udio reciklirane sirovine pripisuje određenoj količini gotovog proizvoda, koji se zatim može označiti kao "100 posto recikliran", iako u stvarnosti ne sadrži ni gram reciklirane plastike. Neovisni stručnjaci takvu praksu nazivaju otvorenim "greenwashingom".

Drugi sporni element su "izbjegnute emisije", računovodstveni trik kojim se u bilancu ubrajaju emisije koje bi navodno nastale da je otpad spaljen. Tek zahvaljujući toj pretpostavci, životni ciklus takve plastike na papiru izgleda povoljnije nego kod klasične proizvodnje, iako same interne analize priznaju da proces emitira 6 do 8 posto više CO2 od proizvodnje iz fosilnih goriva.

Unatoč kritikama, Europa je pod snažnim industrijskim pritiskom i ide prema legalizaciji ovakvih oznaka već 2026. godine. Posljedica bi mogla biti paradoksalna - ciljevi o udjelu reciklirane plastike bit će formalno ispunjeni, dok će se proizvodnja plastike iz nafte nastaviti širiti.

Kako potražnja za fosilnim gorivima postupno pada zbog obnovljivih izvora, plastika se sve više nameće kao novi motor profita za naftne kompanije. A potrošači, uvjereni da biraju održivije proizvode, često ostaju tek statisti u pažljivo režiranoj priči o "zelenoj" plastici koja to, u stvarnosti, zapravo nije.