Iran, Kina i nova logika zelene tranzicije

Nova energetska nestabilnost povezana s napetostima oko Irana ponovno je otvorila pitanje koje smo već vidjeli nakon ruske invazije na Ukrajinu: koliko su moderna gospodarstva ranjiva kada ovise o uvoznim fosilnim gorivima i globalnim transportnim rutama? Posebno je osjetljiv Hormuški tjesnac kroz koji prolazi oko petine svjetske trgovine naftom, pa svaki poremećaj u regiji gotovo ima trenutni odjek na energetskim tržištima.

Prema analizi portala Carbon Brief, kineski mediji ovu krizu dominantno tumače kao potvrdu da domaća proizvodnja energije, širenje kapaciteta za obnovljive izvore i veća elektrifikacija mogu smanjiti izloženost vanjskim šokovima. Istovremeno, u kineskom medijskom i političkom diskursu ugljen se ne prikazuje samo kao “prljavo fosilno gorivo”, nego kao strateška rezerva (tj. “backup tehnologija”) koja osigurava da elektroenergetski sustav ostane stabilan kada obnovljivi izvori ne proizvode dovoljno ili kada potražnja naglo poraste.

Takva interpretacija nije bez ironije. Kina je i dalje jedan od najvećih svjetskih uvoznika nafte te značajan dio njezina uvoza prolazi upravo rutama izloženima bliskoistočnim krizama. No, prema analizi Carbon Briefa, kineski komentatori tvrde da zemlja aktualni šok podnosi relativno bolje od dijela konkurenata zahvaljujući kombinaciji domaće proizvodnje električne energije, velikog ugljenog sektora i ubrzanog širenja obnovljivih izvora.

Energetska sigurnost, novi argument za zelenu tranziciju

Ključna promjena koju ova kriza razotkriva jest da se energetska tranzicija sve manje predstavlja isključivo kao klimatska politika, a sve više kao pitanje nacionalne sigurnosti, i za Kinu, i za EU.

Kineski mediji obnovljive izvore ne opisuju prvenstveno kao alat za smanjenje emisija, nego kao geopolitički štit: sunce i vjetar ne mogu biti blokirani sankcijama, ratom ili pomorskim uskim grlima. Ta logika sve je prisutnija i izvan Kine. Nakon energetske krize izazvane ratom u Ukrajini, Europska unija i druge države sve češće opravdavaju ulaganja u obnovljive izvore, elektrifikaciju i domaću proizvodnju energije kroz prizmu strateške autonomije i sigurnosti opskrbe.

Klimatska tranzicija ovako sve češće dobiva sigurnosnu dimenziju: države više ne pitaju samo kako smanjiti emisije, već i kako izgraditi sustav koji ostaje funkcionalan kad međunarodna tržišta zakažu.

Kineski model: otpornost bez pune dekarbonizacije

No, kineski primjer istodobno pokazuje i ograničenja takvog pristupa. Za razliku od europskog modela, Kina nije gradila obnovljive izvore kao izravnu zamjenu za fosilna goriva, već ih uglavnom dodaje na postojeći sustav. Zemlja danas predvodi svijet po instalaciji solarnih i vjetro kapaciteta, ali istodobno nastavlja širiti infrastrukturu baziranu na ugljenu pri čemu zadržava njegov vrlo visok postotak u elektroenergetskom miksu.

U kineskoj političkoj logici to nije kontradikcija nego strategija: cilj nije najbrža moguća dekarbonizacija, nego maksimalna otpornost sustava. Ugljen se tretira kao domaći sigurnosni osigurač, a obnovljivi izvori kao dodatni sloj koji smanjuje uvoznu ovisnost i dugoročno jača stratešku autonomiju, piše Carbon Brief.

To otvara važnu političku dilemu: energetska sigurnost sama po sebi ne vodi nužno prema dekarbonizaciji. Isti argument može opravdavati i ubrzanje obnovljivih izvora i produljenje života fosilne infrastrukture.

Infrastruktura, ograničenja, problemi

Kineski model također pokazuje da energetska otpornost ne proizlazi samo iz vrste izvora energije, nego iz ukupne strukture sustava. Ta zemlja posljednjih godina jača prijenosnu (kod nas je to HOPS) i distribucijsku mrežu (HEP ODS) te razvija skladištenje i integraciju distribuiranih izvora, uz nastavak šire elektrifikacije gospodarstva. Cilj takvog pristupa jest povećati fleksibilnost elektroenergetskog sustava i smanjiti dugoročnu izloženost uvoznim energentima.

Takav pristup polazi od premise da prava energetska sigurnost ne proizlazi samo iz zamjene jednog goriva drugim, nego iz smanjenja same potrebe za uvozom energenata kroz elektrifikaciju gospodarstva. Ipak, kineski pristup ima nekoliko ozbiljnih ograničenja. Prvo, velik dio njegove otpornosti proizlazi iz specifičnih uvjeta koje većina zemalja nema: centralnog planiranja, vrlo velikih državnih ulaganja, golemih strateških rezervi fosilnih goriva i industrijske politike koja omogućuje simultanu gradnju više energetskih sustava odjednom.

Drugo, brz rast obnovljivih izvora i distribuirane proizvodnje otvara i mrežne te regulatorne izazove integracije, osobito u sustavu koji istodobno održava velik broj konvencionalnih elektrana kao sigurnosnu rezervu. Treće, takav model teško je jednostavno prenijeti na većinu drugih država jer ovisi o razmjeru kineskog tržišta, snažnoj ulozi države i investicijskim kapacitetima koje većina gospodarstava nema.

Što to znači za Europu i Hrvatsku

Za Europu, a time i Hrvatsku, najvažnija pouka nije kinesko oslanjanje na ugljen, nego činjenica da se energetska sigurnost više ne može svesti samo na diversifikaciju dobavljača fosilnih goriva. Europa je nakon ruskog plinskog šoka dio sigurnosnog odgovora gradila na diverzifikaciji nabave, uključujući LNG, no Europska komisija paralelno energetsku sigurnost sve izravnije povezuje s domaćom čistom energijom, elektrifikacijom i smanjenjem uvozne ovisnosti kroz paket REPowerEU.

To otvara pitanje znači li dugoročna energetska sigurnost za Europu više uvoznih pravaca i terminala ili pak ubrzanu elektrifikaciju, lokalnu proizvodnju energije i jačanje mrežne fleksibilnosti.

Za Hrvatsku je to pitanje posebno relevantno jer se energetska sigurnost domaće javnosti često promatra kroz prizmu infrastrukturnih projekata poput LNG terminala na Krku, dok se rjeđe raspravlja o tome koliko bi elektrifikacija grijanja, decentralizirana solarna proizvodnja, skladištenje energije i modernizacija mreže dugoročno smanjili ukupnu izloženost vanjskim šokovima.

Krize redefiniraju tranziciju

Najšira poruka aktualne iranske krize onda nije samo da su tržišta nafte i dalje nestabilna, nego da se sama politička logika energetske tranzicije mijenja. Ako su obnovljivi izvori donedavno uglavnom bili predstavljani kao alat klimatske politike, danas ih sve više država promatra kao element industrijske i sigurnosne strategije. Kina taj pomak koristi kako bi opravdala vlastiti energetski model, ali istodobno pokazuje i njegovo temeljno upozorenje: bez jasnih klimatskih prioriteta, sigurnosni argument može ubrzati zelenu tranziciju jednako lako kao što može produžiti život fosilnog sustava.

Aktualna kriza tako ne pokazuje samo koliko je svijet i dalje ovisan o fosilnim gorivima, već i da budućnost energetske tranzicije više neće biti određena samo klimatskim ciljevima, nego sve više pitanjem koje države si mogu priuštiti energetsku ranjivost u nestabilnom svijetu.