Istraživanje: Plutajući solarni paneli imaju veliki potencijal, ali i nepredvidiv utjecaj na okoliš

Plutajuće solarne elektrane posljednjih godina postaju hit u energetskom svijetu: nude čistu energiju, štede prostor na kopnu i smanjuju isparavanje vode. No novo istraživanje Sveučilišta Oregon State i Američkog geološkog zavoda pokazuje da njihov utjecaj na okoliš nije univerzalan. Štoviše, jako ovisi o konkretnom jezeru ili akumulaciji na kojima se nalaze.

Znanstvenici su modelirali učinke u 11 akumulacija u šest američkih saveznih država i otkrili zajednički trend, odnosno da plutajući paneli hlade površinu vode i mijenjaju temperaturne slojeve u jezeru tijekom ljeta i zime. Te promjene mogu poboljšati uvjete za hladnovodne vrste riba, ali istodobno povećati varijabilnost staništa, što znači da neke vrste u određenim razdobljima dobivaju više prostora, a druge manje.

Kako objašnjava voditelj istraživanja Evan Bredeweg, svaka će akumulacija reagirati drugačije jer se razlikuju po dubini, strujanjima i vrstama koje nastanjuju njihovu vodu. Drugim riječima, nema univerzalne formule i svaki projekt zahtijeva lokalno prilagođeno planiranje.

Iako su ovakvi sustavi u Aziji već ušli u zrelu fazu razvoja, u SAD-u zasad dominiraju pilot-projekti. No potencijal je ogroman. Nacionalni laboratorij za obnovljivu energiju procjenjuje da bi akumulacije diljem SAD-a mogle godišnje proizvoditi do 1476 teravatsati električne energije, dovoljno za napajanje sto milijuna domova. Prednosti su jasne. Paneli su učinkovitiji jer ih voda hladi, integriraju se s već postojećom hidroenergetskom infrastrukturom, a smanjuju i isparavanje, što je važan argument u sušnim područjima. Ipak, još je mnogo nepoznanica, osobito kad je riječ o dugoročnom utjecaju na riblje populacije i ekološku ravnotežu.

Modeliranje je pokazalo da hladniji površinski sloj vode ljeti odgovara hladnovodnim vrstama, ali tek kad paneli prekrivaju više od polovice površine akumulacije. S druge strane, promjene u kisiku i temperaturi mogu ograničiti prostor za toplovodne vrste, što bi moglo dovesti do pomaka u ekosustavima ako se projekti budu širili bez jasnih smjernica.

Autori naglašavaju da su potrebna dodatna istraživanja i sustavno praćenje. Povijest velikih infrastrukturnih projekata, poput hidroelektrana, pokazuje da se ekološke posljedice nerijetko otkrivaju tek godinama nakon izgradnje.