Kineska strategija mini-nuklearki: Kako SMR postaje novi alat moći

Dok Europa i dalje raspravlja o ulozi nuklearne energije u budućem energetskom miksu, Kina je odlučila djelovati. U fokusu Pekinga nalazi se nova generacija malih modularnih nuklearnih reaktora, takozvanih SMR-ova, koji u kineskoj strategiji nisu tek energetski projekt, nego alat industrijskog razvoja, tehnološke dominacije i geopolitike. Prvi konkretan dokaz tog pristupa već je vidljiv u provinciji Hainan, gdje je pušten u rad “Linglong One”, prvi komercijalni SMR na svijetu.

Kina je u posljednjem petogodišnjem planu jasno postavila cilj da postane globalni lider u nuklearnoj tehnologiji. Za razliku od zapadnih zemalja, koje se fokusiraju na dekarbonizaciju kroz obnovljive izvore, Peking polazi od pragmatične realnosti. Iako je riječ o najvećem svjetskom proizvođaču električne energije, pa tako i obnovljive, velik dio zemlje, osobito unutrašnje i slabije razvijene regije, i dalje nema stabilan i dostatan pristup struji. Brzorastuće obalne metropole nisu reprezentativne za cijelu Kinu.

SMR-ovi se u tom kontekstu nameću kao idealno rješenje. Znatno su manji od klasičnih nuklearnih elektrana, mogu se graditi modularno, ovisno o potrebama, te su sposobni opskrbljivati do 300.000 kućanstava po jedinici. Kineski modeli koriste dodatne sigurnosne slojeve od grafita i keramike, a prednost im je i mogućnost korištenja postojeće infrastrukture ugašenih termoelektrana na ugljen, što smanjuje troškove i ubrzava implementaciju.

No energetska sigurnost tek je dio priče. Kina SMR-ove vidi i kao potporu industriji visoke potrošnje energije, prije svega podatkovnim centrima i razvoju umjetne inteligencije. Stabilan i predvidiv izvor električne energije ključan je za AI ambicije, a mali nuklearni reaktori omogućuju decentraliziranu proizvodnju blizu potrošača. Uz to, planira se njihova primjena i u osjetljivim pograničnim područjima, primjerice uz granicu s Indijom, gdje infrastruktura ima i stratešku dimenziju.

Trenutačno su u svijetu aktivna tek dva SMR-a, u Kini i Rusiji, no broj projekata rapidno raste. Prema podacima Nuklearne energetske agencije OECD-a, u postupku odobravanja nalazi se više od 70 takvih reaktora, najviše u SAD-u i Kini. Europa pritom djeluje podijeljeno. Francuska i Poljska ulažu u SMR tehnologiju, dok Njemačka uopće ne planira takve projekte.

Kina, za razliku od Europe, ne ostavlja razvoj slučaju. Osnovala je nacionalni institut za nuklearna istraživanja te povezala industriju s vrhunskim sveučilištima, čime osigurava dugoročnu tehnološku prednost. U kombinaciji s mogućom suradnjom s Rusijom, SMR-ovi postaju još jedan segment u kojem Peking postavlja tempo, dok ostatak svijeta tek traži zajednički odgovor.