Paradoks klima-uređaja: Što više hladimo prostorije, gradovi postaju topliji

Klima-uređaji tijekom velikih vrućina štite zdravlje i omogućuju normalan rad stanova, bolnica, trgovina i ureda. Istodobno mogu dodatno zagrijavati gradske ulice i povećavati potrošnju električne energije. Međunarodni istraživački projekt CryoCultures upozorava da se tako stvara začarani krug. Sto su ljeta toplija, više hladimo prostorije, a što više hladimo, raste količina topline i emisija koje završavaju u okolišu.

Klima-uređaj ne uklanja toplinu, nego je iz unutrašnjosti prebacuje van. Milijuni vanjskih jedinica zato tijekom najtoplijih sati ispuhuju vrući zrak prema ulicama, dvorištima i pročeljima. U gusto izgrađenim gradskim četvrtima taj učinak, prema istraživačima, lokalno može povisiti temperaturu i do 2,5 °C. Posebno je izražen noću, kada beton i asfalt već teško otpuštaju toplinu nakupljenu tijekom dana.

Problem nije ograničen samo na kućne klima-uređaje. Moderna društva ovise o golemoj infrastrukturi umjetnog hlađenja. Hladnjače, transport hrane, bolnice, krvne banke, laboratoriji, lijekovi i cjepiva zahtijevaju stabilne temperature. Tu su i podatkovni centri koji pokreću društvene mreže, streaming, pohranu podataka i umjetnu inteligenciju. Poslužitelji proizvode velike količine topline pa ih je potrebno neprestano hladiti.

Istraživači procjenjuju da hlađenje već sada troši više od 20 posto električne energije u svijetu. Kada bi se model široke uporabe klima-uređaja i rashladnih sustava iz razvijenih država proširio na čitav planet, potrošnja bi mogla porasti nekoliko puta. Ako se električna energija pritom proizvodi iz ugljena, plina ili nafte, povećana potrošnja dodatno potiče klimatske promjene. Problem predstavljaju i curenja rashladnih sredstava, od kojih neka imaju vrlo snažan učinak na zagrijavanje atmosfere.

Klimatizacija je zato i socijalno pitanje. Ljudi u dobro izoliranim stanovima, zelenijim četvrtima i s dovoljno novca za klima uređaj i električnu energiju lakše podnose toplinske valove. Stanovnici loše izoliranih zgrada, starije osobe, bolesnici i siromašnija kućanstva izloženi su mnogo većem riziku. Hlađenje u takvim okolnostima više nije samo pitanje udobnosti, nego zdravlja i društvene jednakosti.

Rješenje nije odustajanje od klima-uređaja, jer oni u bolnicama, domovima za starije, radnim prostorima i pregrijanim stanovima mogu spasiti život. Potrebno je smanjiti samu potrebu za hlađenjem boljom izolacijom, vanjskim sjenilima, prirodnim provjetravanjem, sadnjom drveća, zelenim površinama i materijalima koji manje upijaju toplinu. Učinkovitiji uređaji i manje štetna rashladna sredstva također mogu ublažiti paradoks u kojem se zaštita od vrućine pretvara u jedan od uzroka još toplijih gradova.