Solarni paneli, kukuruz i gnojivo: Indija ima ideju kako smanjiti ovisnost o plinu

Proizvodnja umjetnog gnojiva na prvi pogled nema mnogo veze sa solarnim panelima i kukuruzom, ali novi koncept iz Indije pokazuje kako bi se ta tri svijeta mogla povezati u isti sustav. Ideja je jednostavna samo na papiru: agrivoltaika bi proizvodila struju, kukuruz bi služio za proizvodnju etanola, ugljikov dioksid iz tog procesa koristio bi se u proizvodnji ureje, a zelena električna energija pokretala bi proizvodnju vodika i amonijaka.

Razlog za takvo razmišljanje je velika ranjivost indijske industrije gnojiva. Indija ima značajne kapacitete za proizvodnju ureje, ali problem je sirovina. U 2025. uvozila je oko 27 posto svojih potreba za urejom i više od 80 posto prirodnog plina koji se koristi u proizvodnji gnojiva. Kada cijena plina poraste ili dođe do poremećaja opskrbe, udar se vrlo brzo prenosi na poljoprivredu i državni proračun. Samo u fiskalnoj godini 2024./2025. subvencije za gnojivo premašile su 1,71 bilijuna rupija, odnosno oko 15 milijardi eura.

U predloženom modelu poljoprivredno zemljište ne bi služilo samo za uzgoj. Na njemu bi se postavljali solarni paneli iznad ili između kultura, pa bi farmeri istodobno dobivali prihod od kukuruza i od električne energije. Ta bi struja mogla smanjiti potrošnju dizela za navodnjavanje, ali i opskrbljivati obližnje pogone za etanol i elektrolizatore za proizvodnju zelenog vodika.

Kukuruz je u toj računici ključan jer Indija već koristi etanol za miješanje s gorivom, a cilj od 20 posto udjela etanola, planiran za 2030., dosegnut je već 2025. Jedna tona kukuruza može dati oko 400 litara etanola. No proizvodnja etanola oslobađa i mnogo CO₂, oko 0,8 kilograma po litri. Budući da je riječ o koncentriranom biogenom CO₂ iz fermentacije, lakše ga je hvatati nego iz razrijeđenih industrijskih dimnih plinova. Umjesto da završi u atmosferi, mogao bi se dovoditi u pogone za proizvodnju ureje.

Najvažniji dio je povezivanje s amonijakom. Danas se on uglavnom proizvodi uz pomoć prirodnog plina, koji služi i kao energent i kao sirovina. Ako se zeleni vodik iz solarne struje koristi za proizvodnju amonijaka, a CO₂ iz etanola za proizvodnju ureje, dobiva se gnojivo s manjim ugljičnim otiskom i manjom ovisnošću o uvozu plina.

Ekonomska logika počiva na više prihoda: farmeri dobivaju kukuruz i struju, industrija je manje izložena cijenama plina, a država može smanjiti pritisak na subvencije i uvoz. Model nije gotov recept, nego industrijski ekosustav koji traži koordinaciju države, zadruga, energetskih tvrtki i proizvođača gnojiva.