Usko grlo europske solarne revolucije

Dok se europske države utrkuju u ispunjavanju klimatskih ciljeva za 2030. godinu, sve je jasnije da energetska tranzicija ne zapinje prvenstveno na tehnologiji, investitorima ili političkim obećanjima. Sve veći problem postaje infrastruktura koja bi tu tranziciju trebala omogućiti – distribucijska elektroenergetska mreža.

Na to upozorava novo izvješće konzultantske kuće AFRY i organizacije Beyond Fossil Fuels, objavljeno u lipnju ove godine. Autori su analizirali stanje u osam europskih zemalja: Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Italiji, Španjolskoj, Poljskoj, Češkoj, Grčkoj i Bugarskoj te su zaključili da činjenica da uopće postoje redovi čekanja za priključenje na distribucijsku mrežu pokazuje da upravo tu leži jedno od glavnih ograničenja europske energetske tranzicije.

Distribucijska mreža je ona koja povezuje kućanstva, poduzeća, solarne elektrane, baterijske sustave, punionice električnih vozila i druge izvore proizvodnje ili potrošnje električne energije s ostatkom elektroenergetskog sustava. Za razliku od prijenosne mreže kojom upravljaju nacionalni operatori prijenosa, distribucijske mreže čine lokalni i regionalni vodovi, trafostanice i priključci preko kojih se odvija najveći dio procesa elektrifikacije.

Stotine gigavata čekaju priključak

Prema procjenama AFRY-ja, u analiziranim zemljama trenutno se u redovima za priključenje nalazi oko 375 gigavata solarnih i vjetroelektrana te još 455 gigavata baterijskih sustava za pohranu energije. Budući da izvješće obuhvaća samo projekte veće od jednog megavata, stvarni opseg problema vjerojatno je znatno veći.

Posebno se ističu solarni projekti. U pojedinim državama količina kapaciteta koja čeka priključenje već doseže značajan udio nacionalnih ciljeva za 2030. godinu. U Velikoj Britaniji i Češkoj redovi su toliko veliki da autori upozoravaju na rastući nesrazmjer između službenih planova i stvarnog interesa investitora.

Još je izraženiji problem kod baterijskih sustava. Njemačka prema izvješću ima oko 130 gigavata baterijskih projekata koji čekaju priključenje, dok Velika Britanija ima oko 101 gigavat. U Češkoj se pak govori o velikom broju spekulativnih zahtjeva koji dodatno opterećuju sustav i otežavaju obradu ozbiljnih projekata.

Nije riječ samo o žicama i trafostanicama

Iako se problem često prikazuje kao nedostatak mrežnih kapaciteta, autori upozoravaju da je situacija složenija.

Distribucijski operatori danas moraju obraditi desetke tisuća zahtjeva za priključenje novih elektrana, baterija, punionica i drugih energetskih sustava. Svaki zahtjev zahtijeva tehničke analize, procjene utjecaja na mrežu, koordinaciju s investitorima i često dodatne građevinske radove.

Prema izvješću AFRY-ja, u promatranim državama godišnje se pojavljuje više od 11 tisuća zahtjeva za priključenje projekata većih od jednog megavata po tržištu, pri čemu se oko 70 posto odnosi na solarne elektrane.

Drugim riječima, distribucijske mreže nisu ograničene samo količinom raspoloživog kapaciteta nego i administrativnom sposobnošću operatora da zahtjeve obrade dovoljno brzo.

Autori upozoravaju da bi stvarna slika bila još zahtjevnija kada bi se u statistiku uključili mali krovni solarni sustavi, kućne baterije i drugi manji projekti. U nekim državama broj zahtjeva tada bi se mjerio u stotinama tisuća ili čak milijunima.

Klimatski problem koji postaje gospodarski problem

Izvješće naglašava da se zastoji pri priključenju ne bi trebali promatrati isključivo kao klimatski problem. Ako obnovljivi izvori energije i baterije ne mogu dobiti priključak, odgađaju se ulaganja, smanjuje se energetska sigurnost i povećava izloženost gospodarstva volatilnim cijenama fosilnih goriva.

AFRY procjenjuje da se iza projekata koji trenutno čekaju priključak krije oko 100 milijardi eura potencijalnih ulaganja i gospodarske aktivnosti. Riječ je o konzervativnoj procjeni koja uzima u obzir samo dio projekata za koje se smatra da imaju realne izglede za izgradnju.

Autori stoga upozoravaju da problem distribucijskih mreža više nije tehničko pitanje rezervirano za elektroenergetske stručnjake nego pitanje konkurentnosti, otpornosti gospodarstva i nacionalne sigurnosti.

Zašto se stvaraju redovi?

Izvješće identificira nekoliko glavnih uzroka. Prvi je nedovoljno brzo širenje i modernizacija mreže. Potražnja za priključcima raste mnogo brže nego što se grade novi vodovi, trafostanice i druga infrastruktura.

Drugi problem je način planiranja. U mnogim državama mreže se i dalje razvijaju reaktivno, tek nakon što se pojavi potreba, umjesto da se unaprijed grade kapaciteti za očekivani rast obnovljivih izvora energije.

Treći problem su dozvole i administrativni postupci koji mogu trajati godinama, posebno kada uključuju rekonstrukciju postojeće infrastrukture ili gradnju novih vodova.

Tu su i takozvani “zombi projekti”, odnosno zahtjevi koji rezerviraju mrežni kapacitet, ali se nikada ne realiziraju. Takvi projekti zauzimaju prostor u redovima čekanja i usporavaju ozbiljne investicije.

Regulativa zaostaje za stvarnošću

Europska unija posljednjih godina donijela je niz pravila koja bi trebala osigurati transparentan i nediskriminirajući pristup mreži, no autori smatraju da se najveći dio reformi i dalje fokusira na prijenosne mreže.

Na distribucijskoj razini situacija je mnogo manje transparentna. Dok se podaci o redovima čekanja na prijenosnoj mreži često objavljuju i prate, za distribucijske mreže takvi podaci u mnogim državama ili ne postoje ili nisu usporedivi. To otežava planiranje investicija, usporedbu među državama i procjenu stvarnog opsega problema.

Izvješće stoga predlaže obvezne karte raspoloživih mrežnih kapaciteta, digitalizaciju postupaka priključenja, strože kriterije za rezervaciju kapaciteta te pravila prema kojima se neiskorišteni kapacitet automatski vraća u sustav.

Novo lice energetske tranzicije

Posljednjih desetak godina rasprave o obnovljivim izvorima energije uglavnom su se vrtjele oko cijene solarnih panela, troškova baterija ili političke volje za dekarbonizacijom.

Novo izvješće pokazuje da se europska tranzicija postupno premješta u novu fazu u kojoj ključno pitanje više nije koliko brzo možemo graditi obnovljive izvore energije, nego koliko ih brzo možemo priključiti na mrežu.

Ako distribucijske mreže ne budu rasle istim tempom kao proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora, upozoravaju autori, upravo bi one mogle postati glavno ograničenje europskih klimatskih ciljeva tijekom idućeg desetljeća.