Zeleni paradoks: Više vjetra i sunca, ali i 12 milijardi eura manje prihoda

Europa posljednjih godina ubrzano povećava proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora. Vjetroelektrane i solarne elektrane niču rekordnim tempom, a u nekim zemljama već čine okosnicu elektroenergetskog sustava. No taj uspjeh donosi i neočekivani problem, što je više obnovljive energije u mreži, to joj tržišna vrijednost često pada.

Stručnjaci taj fenomen nazivaju "value cannibalization", odnosno kanibalizacija tržišne vrijednosti. Kada istodobno puše jak vjetar ili je sunčan dan u velikom dijelu Europe, proizvodnja struje naglo raste, ali potražnja ostaje ista. Posljedica je nagli pad veleprodajnih cijena električne energije.

Prema analizi konzultantske kuće Boston Consulting Group, takva situacija već ima mjerljiv financijski učinak. U Europi su prihodi proizvođača energije iz vjetra i sunca 2025. godine zbog toga pali za više od 12 milijardi eura. U nekim tržištima vjetroelektrane postižu tek oko 55 do 60 posto prosječne tržišne cijene električne energije, dok solarne elektrane ponekad ostvaruju samo oko 45 posto.

U ekstremnim slučajevima dolazi i do negativnih cijena struje. To znači da proizvođači moraju platiti da netko preuzme električnu energiju koju proizvode. Takvi su slučajevi sve češći u Europi jer elektroenergetski sustav teško prati nagle promjene u proizvodnji.

Problem zapravo nije nedostatak obnovljivih izvora, nego nedovoljna fleksibilnost energetskog sustava. Struja iz vjetra i sunca ovisi o vremenskim uvjetima, pa se proizvodnja može naglo povećati ili smanjiti. Ako mreža nema mogućnost skladištenja energije ili brzog prilagođavanja potrošnje, tržište reagira padom cijena.

Zbog toga stručnjaci sve više naglašavaju da energetska tranzicija ne može biti samo pitanje izgradnje novih vjetroelektrana i solarnih parkova. Ključ je u fleksibilnosti sustava, odnosno sposobnosti da se višak energije skladišti, prenosi ili odmah iskoristi.

Primjer kako to može funkcionirati već postoji u Europi. Finska je posljednjih godina razvila sustav koji učinkovito ublažava oscilacije proizvodnje. Ondje veliku ulogu imaju baterijski sustavi, hidroelektrane s akumulacijama i nuklearne elektrane koje mogu stabilizirati proizvodnju tijekom duljih razdoblja. Još zanimljivije rješenje dolazi iz sustava daljinskog grijanja. Kada je u mreži višak vjetroenergije, električna energija koristi se za zagrijavanje vode u velikim električnim kotlovima. Ta toplina zatim ulazi u gradske sustave grijanja ili industrijske procese. Time se višak struje pretvara u korisnu energiju umjesto da se jednostavno izgubi. Slični pristupi mogli bi postati ključni za cijelu Europu. Analize pokazuju da će do 2030. godine europski elektroenergetski sustav trebati oko 75 posto više fleksibilnosti kako bi mogao stabilno funkcionirati uz sve veći udio obnovljivih izvora.